Description
O knjizi
Živojin Kara-Pešić ume, kao retko ko, da s malo reči proizvede mnogo značenja. Tome uprkos on nije aforističar. Grčka reč aforizam (definicija) zahteva nešto dovršeno i definitivno, a kod Bate Kara-Pešića sve je u pokretu i nesavršenosti. Zbog toga ovi zapisi nisu tek dosetke, već igre koje ističu iz stvrarnosti same, koje se igraju ovde i sada i u kojima (tu izbora nema) moramo da učestvujemo. Ko ne ume da se igra bolje da u ovu knjigu ne ulazi. Neće shvatiti ništa. Neće shvatiti, na primer, da su Kara-Pešićeve nežnosti varljive, niti da su grubosti tu da bi nas trgle.
Nastajali su ovi zapisi u jednom od najmračnijih perioda savremene istorije Srbije. Zato su oni, svi do jednog, prosevi slobode, čak i u svom mangupluku (ili naročito tada). Očuvati žilu humora značilo je tada podrivati ozbiljnost stvarnosti: humor po svojoj prirodi razlistava stvarnost i čini je gipkijom nego što bi to zlotvorima odgovaralo. Malo ko zna da smekša stvarnost svojim jezikom (stvarnost je tvrda i uporna boljka) onako kako to ume ovaj razigrani pisac.
Ovu vreću sećanja posvećujem svima
koji su se u procvatu nesreće
manje ili više vešto
usprotivili nečoveštvu
* * *
Zorno nanizani iskazi,
shvaćeni kao spas pedesetpetogodišnjeg sebe
od davljenja u mrziteljskoj kaljuzi,
izgovarani su od
20. decembra 1993. do 3. juna 1994, pet puta sedmično,
u 16.55, pet minuta pre DNEVNIKA na radiju B-92.
Ovaj sudar trezvene proze i vedrine
sa tminom stvarnosne groze
bio je začinjen jednom za ono čemerno vreme
do raspojasa razgaljujućom java-kompozicijom
Borisa Vijana.